|
Povijest - Fotogalerija
Povijest
ULOGA HRVATSKOG OBRTNIŠTVA KROZ POVIJEST
Koprivnica i njena okolica spadaju u trgovačka središta Hrvatske u kojima se
vrlo rano razvio obrt, odnosno zanatstvo. Duga tradicija od sedam stoljeća imala je i osebujnost raznovrsnih zanata od koji su se neki pojavili mnogo prije nego u drugim sredinama.
O začecima obrta u Koprivnici imamo zapise već iz 13.stoljeća, iz doba kada hrvatsko-ugarski kraljevi naseljavaju u glavna panonska trgovišta tzv.hespotese
(kraljevske goste) upravo zbog toga da u tim krajevima šire obrt i trgovinu. Izvan grada odnosno srednjevjekovne koprivničke utvrde tada se u obrtničko-trgovačkom podgrađu počinje razvijati obrt i trgovina. Nakon proglašenja Koprivnice slobodnim kraljevskim gradom, 1356. godine, proces razvitka obrta se ubrzava.
Značaj i utjecaj spomenutih njemačkih doseljenika vidimo u prvom redu po nazivima obrta i alata od kojih su se neki zadržali i do danas. U prvo vrijeme obrtnici se udružuju u bratovštine koje su se temeljile na pripadnosti određenoj struci i imale ulogu uzajamnog pomaganja, osobito u slučaju nesreće ili smrti. Tek krajem 15. stoljeća bratovštine postaju cehovi.
Najstariji podatak iz ovih krajeva datira iz kraja 15. stoljeća i odnosi se na pečatnjak koprivničkog kožarskog ceha iz 1480. godine, tada najjačeg koprivničkog ceha
Krajem 18.stoljeća već imamo razvijeni obrt koji utječe i na razvoj grada jer se otvara sve više obrtničkih radionica i prodavaonica.
Popis stanovništva iz 1783.godine govori da Koprivnica ima 2677 stanovnika i time se svrstava u tada najveća hrvatska gradska središta. Te godine u gradu djeluje 151 obrtnik sa 69 pomoćnika i 44 šegrta.
Cehovska organizacija obrta prevladava u sjeverozapadnoj Hrvatskoj sve do polovice 19.stoljeća, kada počinje slabiti njihova moć jer se razvija manufaktura.
Ceh je strukovna organizacija koja okuplja obrtnike iste ili pak, u slučaju manjeg broja obrtnika, obrtnike srodnih struka. Cehovi od početka nose svoju dvojnost: svojim djelovanjem pomažu razbijanje srednjevjekovnog društveno-gospodarskog sklopa, a istovremeno se svojom zatvorenošću, konzervatizmom i ustrajanjem na očuvanju jednom dobivenih privilegija i normi upravo dobro uklapaju u takav sklop.
Cehovi postaju privilegirane strukovne organizacije sa strogim unutrašnjim redom
U koprivničkim cehovima najbrojniji je bio čizmarski (između 1830. i 1842.godine bilo je 36 čizmarskih majstora).
Za razvoj obrta i ovog kraja važno je osnivanje trgovačko-obrtničkih komora prema «Privremenom zakonu o podignutu tergovačkih i obertničkih komorah» iz 18.ožujka 1850.godine. Zagrebačka Trgovačka-obrtnička komora imala je pored zagrebačkih (554), varaždinskih ( 688), čakovečkih ( 229) i iz drugih središta i izbornike iz Koprivnice ( 232) i iz Legrada (136).
Hrvatsko-ugarska nagodba odnosno Obrtni zakon iz 1872.g. unosi velike promjene u cjelokupni život Hrvatske jer su gospodarski poslovi prepušteni na odlučivanje Mađarima.
Tim se zakonom zabranjuje rad cehova i ukidaju se dodjeljivanja obrtnih prava pa svaka punoljetna osoba ima pravo voditi samostalni obrt ili trgovinu. Majstori, kalfe i šegrti koji su do tada živjeli u sigurnosti ceha našli su se izloženi nesmiljenoj konkurenciji stranih obrtnika i trgovaca koji se doseljavaju iz južnih dijelova Europe. Uskoro su se pokazale manjkavosti Obrtnog zakona iz 1872.g. kojima nije pomoglo ni pretvaranje cehova u zadruge.
Obrtni zakon iz 1884. godine (vrijedio je sve do Zakona o radnjama iz 1931.g.) određuje da se u svakom gradu, gdje ima više od 100 obrta, osnuje Obrtni zbor.
Obrtni zborovi trebali su voditi brigu o obrtnicima koje nije bilo od ukidanja cehova i njima su prepušteni neki poslovi gradskog i kotarskog poglavarstva. Vodili su registar šegrta i kalfi jer su svi obrtnici morali prijaviti svoje pomoćnike i šegrte u roku 6 mjeseci od Zakona. Najveća korist od Obrtnih zborova bila je osnivanje mirovnih sudova koji su rješavali sporove među obrtnicima jednog mjesta.
Ukidanjem cehova razbilo se i nasljedno obrtništvo i pomoćnici i šegrti regrutiraju se iz siromašnih slojeva.
Početkom 1919.godine obnavlja se djelovanje Mjesne organizacije Saveza hrvatskih obrtnika u Koprivnici koja je imala 152 člana u tridesetak raznih obrta.
Spomenuti Obrtni zakon nije se mijenjao do1932.godine.
Iako u velikim teškoćama, obrtnici su početkom 20.stoljeća bili oni koji su najviše brinuli za dobro svojega mjesta. Tako se ubrzo nakon osnivanja (13.lipnja 1909.g.) hrvatskog obrtničko-radničkog, obrazovnog i pjevačkog društva «DOMOLJUB» krenulo u sakupljanje donacija za izgradnju «Domoljubove dvorane» koja je otvorena 28. prosinca 1920. godine i koja služi skoro 90 godina građanstvu Koprivnice.
Koprivnički i veliki dio hrvatskih obrtnika žalio se na povlašteni položaj zagrebačkih obrtnika u vezi s snabdjevanjem koje je u tih godina bilo veliki problem.
Najveći dio aktivnosti tadašnjih obrtničkih asocijacija svodio se na dogovaranje što povoljnijih sajamskih uvjeta jer su sajmovi bili glavna trgovačka mjesta.
I tada se porez mogao plaćati po prometu ili paušalno, a vlasnici tvornica lakše su izbjegavali plaćanje od obrtnika i to je smetalo obrtnicima pa su tražili ravnopravan položaj.
Obrtnici su teško ali ipak preživljavali sve do razdoblja od 1945-1962. godine kada je skoro u potpunosti likvidirano obrtništvo. Država stimulira otvaranje državnih obrtničkih radionica, a one koji ostaju samostalni naziva se kulacima i sl.Godine 1949. godine u potpunosti se ukidaju Obrtni zborovi.
Ipak, pokazalo se da društveni sektor ne može zamijeniti privatni jer je obrtnik uvijek voljan pružiti kvalitetnu uslugu.
Ponovno oživljavanje obrtnika i obrtničkih asocijacija počinje šezdestih godina 20.stoljeća.
Uredbom o zanatskim radnjama i zanatskim poduzećima iz 1954. godine zanatstvo se počelo tretirati kao posebna gospodarska djelatnost i osnivaju se nove zanatske komore za kotareve i gradove u kojoj su doduše bili i privatni i društveni sektor i obrtnici u njihovom radu ne sudjeluju ozbiljnije.
Na prvom Sajmu zanatstva u Jugoslaviji 1955.godine izlagali su i privatni zanatlije, a održana je i zanatska modna revija. Vlast je tako popuštala postepeno pa je uvedeno i paušalno oporezivanje.
Za to razdoblje u obrtništvu posebno je bila značajna solidarnost i običaj da obrtnici sami rješavaju svoje probleme i brinu čak o svom zdravstvenom osiguranju putem Ustanove za davanje zdravstvene pomoći i bolesničke blagajne. Godine 1956. osnovan je Mirovinski fond obrtnika koji je funkcionirao sa prekidima do kraja devedesetih godina 20.st. i u različitim pravnim okvirima. Taj prvi fond djelovao je na dobrovoljnoj bazi, većina obrtnika nije u njega imala povjerenja pa je stagnirao. Tek 1970.godine profunkcionirao je mirovinski fond i prvi obrtnici dobivaju mirovinu.
Osnivanjem Fonda za slučaj invaliditeta i starosti pri Zanatskoj komori 1959. godine, u koji su obavezno ušli svi članovi zanatskih komora, obrtnici dobivaju mogućnost mirovinskog osiguranja no tek 1970.godine profunkcionirao je mirovinski fond i prvi obrtnici dobivaju mirovinu.
Obrtnici su ili nezadovoljni što nije osnovan i fond za slučaj bolesti jer su zbog loših uvjeta rada često pobolijevali, a radilo se i o pretežno starijim ljudima.
Novi Zakon o školstvu i Zakon o udruživanju i poslovnoj suradnji u privredi bio je još jedan udarac na obrtništvo jer se stvaraju stručne škole po strukama i cjelokupna stručnopraktična naobrazba je pod nadzorom škola u školskim radionicama, privrednim organizacijama i ustanovama te su ukinute dotadašnje mješovite škole učenika u privredi pa obrtnici ostaju bez mladih kadrova koji se nakon školovanja radije zapošljavaju u društvenom sektoru. Uslijedilo je i nestajanje komora po manjim mjestima jer od 1.12.1962. u okviru Privredne komore Hrvatske djeluju samo komore u Zagrebu, Sisku, Bjelovaru, Osijeku, Karlovcu i Rijeci.
Nakon što je Kotarska zanatska komora za Koprivnicu pripojena 1962.g. regionalnoj Privrednoj komori Bjelovar probleme obrtnika koprivničkog kraja gotovo nitko nije rješavao, jer se Komora uglavnom bavila dugoročnim razvojnim planovima tako da je ona svakodnevna problematika ostajala po strani. Stoga je već tada došlo do osjetne stagnacije zanatstva na ovom području te se pojavila ideja o osnivanju vlastitog udruženja. Ta se ideja poklopila sa ukupnim političkim i gospodarskim kretanjima prema liberalizaciji u odnosu na obrtništvo.
Novi Zakon o zanatstvu donesen 1964.godine dao je nove poticaje razvoju obrtništva uz znatno liberaliziranje tržišta stvaraju se uvjeti za privatno obrtništvo. Neki obrtnici odlučivali su se za rad u zadrugama zbog osiguranja tržišta, a i velikog pritiska kroz poreze. Suradnja društvenog sektora sa privatnim ocjenjivana je kao loša za društveni interes.
Potrebe građana, čiji broj je u ukupnom porastu u gradovima, jača potražnju za obrtničkim proizvodima, raste životni standard, pokazuje se potreba za kooperacijom industrije sa obrtnicima jer znanje je bilo u rukama zanatlija i trebalo je to prenijeti na društveni sektor. Uvode se olakšice za one koji kooperiraju kao npr. može se zaposliti veći broj radnika i uvoziti repromaterijal. Nakon Teze o osobnom radu koje je na javnu raspravu dalo Predsjedništvo SK SSRN Jugoslavije, u što su se široko uključili obrtnici, stvoreni su uvjeti za ponovno samostalno udruživanje obrtnika koji tu šansu nisu propustili.
Za rad Udruženja obrtnika značajna je 1967.godina kada je Zakon o udruživanju zanatlija omogućio klubovima obrtnika promjenu imena u udruženje zanatlija i intenzivnije međusobno povezivanje
Konačno krajem 1967. godine grupa hrabrih hrvatskih obrtnika odlučila je krenuti u osnivanja svojih lokalnih organizacija (Velika kraj Požege, 1967.) pa je tih godina počelo osnivanje većine hrvatskih udruženja obrtnika .
Te, 1967.godine kada su svoje Udruženje osnovali Koprivničanci osnovano je i Udruženje obrtnika Zagreba.
S vremenske distance i sa sasvim drugačije današnje pozicije mora se bez okolišanja odati posebno priznanje tim ljudima za odlučnost, snagu i vjeru da izdrže u traženju prava obrtnika kao dijela nove socijalističke, njima nesklone, privrede (tadašnji izraz za gospodarstvo).
U Gradskoj vijećnici u Koprivnici 29.listopada 1967.godine održana je osnivačka skupština Udruženja zanatlija općine Koprivnica kojoj su nazočila 202 obrtnika.
Skupštinu je otvorio Josip Horvat, koprivnički brijač i frizer, kao predsjednik Inicijativnog odbora koji je potom izabran i za prvog predsjednika novoosnovanog udruženja.
Prvi Upravni odbor ( u daljnjem tekstu UO) sačinjavali su još
1.medičar Ivan Kolarić, prvi tajnik
2.urar Ivan Damiš,
3.brijač Ivan Šubić,
4.stolar Josip Sever,
5.limar i vodoinstalater Slavko Juran,
6.krojač Franjo Gal
7.i kotlar Gabrijel Tušek svi iz Koprivnice,
8.dimnjačar Dragutin Smidletner iz Đelekovca,
9.betonirac Ivan Paveli iz Velikog Otoka,
10.zidar Franjo Hižman iz Drnja,
11.stolari Juraj Smok iz Subotice Podravske i
12.Pavao Vargović iz Novigrada Podravskog.
U Nadzorni odbor izabrani su:
brijač Franjo Vinković,
bojadiser Alojz Rožmarić i
krojač Franjo Šporčić, svi iz Koprivnice.
Na spomenutoj osnivačkoj skupštini obrtnici su imali hrabrosti spomenuti da je njihova imovina od bivše Zanatsko-komunalne komore pripala koprivničkim komunalnim poduzećima: Krojačkom poduzeću, Slogi, Bojoradu i Komunalnom poduzeću.
Obrtnici su krajem šezdesetih bili u nezavidnoj situaciji, sa tek obnovljenim članstvom, bez potrebnih financijskih sredstava, bez političke podrške, no usudili su se i uspjeli su. Danas imamo informacije kako nisu baš u svim obrtničkim sredinama bili tako hrabri i poduzetni pa još dan danas nemaju svoje prostore. Kroz vremena teška za obrtništvo i za Udruženje, najviše financijski, velika pomoć i prednost bilo je posjedovanje vlastitog poslovnog prostora. Moramo još jednom ponoviti da smo prethodnicima neizmjerno zahvalni na tome što su nam omogućili da se danas ponosimo što imamo reprezentativnu zgradu i što smo se mogli usmjeriti na druge važne aktivnosti jer smo imali svoj krov nad glavom. Možda je za to zaslužan i podravski inat i u Podravini znana osnovna potreba da se u prvom redu ima dom.
Naš Dom obrtnika je dokaz da se Podravini skrbi i troši razumno.
Prvi put se prijedlog izgradnje Zadružnog doma spominje već na skupštini održanoj 12.listopada 1969.godine ( od Antuna Vitelja), ali početkom možemo smatrati Prvu sjednicu Inicijativnog odbora za izgradnju Doma obrtnika, koja je održana 15.prosinca 1970.
Odmah nakon osnivanja, početkom 1968.godine Općina je Udruženju dala na korištenje jednu prostoriju na Zrinskom trgu no već krajem 1970. godine Općina traži te prostorije natrag za potrebe čitaonice. U prvo vrijeme razmatra se mogućnost da im udruga penzionera ustupi jednu prostoriju, a neki sastanci su se održavali čak i u domu predsjednika Kolarića dok im Osiguravajući zavod SAVA ( današnji Triglav) nije ustupio jednu svoju prostoriju u kojoj su od 17. travnja 1972.godine djelovali do useljenja u novu zgradu.
15.prosinca 1970.održana je spomenuta sjednica Inicijativnog odbora na kojoj se već raspravljalo o otkupu «Seljačkog doma» koji je bio na današnjoj lokaciji u dvorištu. Toj sjednici nazočili su Josip Horvat, Juraj Laptoš, Ivan Damiš, Antun Vitelj i Zgorelec Stjepan kao članovi Inicijativnog odbora i Milan Paladin kao zapisničar.
Od Poduzeća za stambenu izgradnju obrtnici su kupili prostor na Taraščicama sa starom kućom za tadašnjih 36.000 n.d.
U 1974. godini je donesena odluka da se ide u izgradnju Doma i to na način dobrovoljnog rada zanatlija pa su tako građevinari po dva dana dobrovoljno gradili, autoprijevoznici su besplatno vozili građu i šljunak itd.
Kako je izgradnja zbog troškova u jednom trenutku 1976.godine zapela, zanatlije su krenuli tražiti pomoć od ondašnjih poduzeća, ali je problem riješen na način da je Općina Koprivnica preuzela plaćati kredit koji je Udruženje imalo i to do kraja te godine u iznosu od 723.000 din.
Dom obrtnika, svečano je otvoren, 1.rujna 1977.godine, a vrpcu je prerezao tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Koprivnica Stjepan Ivaniš.
Bilo je mnogo lakše raditi u svojem, a obrtnici su dio svojeg poslovnog prostora u zgradi iznajmljivali ( Podravskoj banci, Internoj banci Podravke, obrtnicima itd).
Socijalistička privreda nije bila sklona obrtnicima, od razdoblja poslije Drugog svjetskog rata kada im je bila ugrožena egzistencija, sedamdesetih se malo poboljšava njihov status, ali Koprivnica u tom segmentu zaostaje u odnosu na neke druge sredine pa se nekad izrazito obrtnička sredina orijentira na industriju.Veliki zamah razvoja grada Koprivnice zaobilazio je obrtništvo. Te činjenice gradska vlast čak priznaje 1974.godine u zaključcima sa Izvršnog vijeća skupštine Općine Koprivnica.Naime,prema podacima te godine, broj obrtnika se smanjivao od 1956.godine pa je u zanatstvu grada bilo zaposleno 16 radnika, a standard na 1000 stanovnika tada je bio 35-40 radnika. U 1974.godine je Koprivnica, među rijetkima u Hrvatskoj, zabranjivala rad privatnih trgovina. Ni prijevoznici nisu bili dobrodošli u Koprivnici jer im se broj od sedamdesetih kada ih je bilo i 58 smanjivao pa ih je 1988. bilo samo 25. Privučeni boljim uvjetima za otvaranje obrta i boljim poreznim uvjetima premještali su sjedišta obrta u druge gradove odnosno republike pa je gradska vlast morala održati sastanak i obećati im povoljnije uvjete. Naravno, zato jer se to negativno odražavalo na punjenje gradskog proračuna.
Za razliku od danas lokalna vlast imala je autonomiju u određivanju porezne politike pa su obrtnici sa koprivničkim poreznicima dogovarali poreznu politiku. Skoro svake godine mijenjao se porezni sustav prema obrtnicima tako da se nije moglo planirati. Ipak se mora kao pozitivno navesti da su početnici, obrtnici ped mirovinom i oni iz deficitarnih zanimanja imali porezne povlastice.
Razvoj obrtništva u liberalnom socijalističkom gospodarstvu Koprivnice nije se mogao zaustaviti naročito u sektoru usluga u kojem je bio najveći deficit kadrova u društvenom sektoru. Početkom osamdesetih neodostajalo je tzv. novih struka: automehaničara, autolakirera, elektromehaničara, RTV mehaničara i sl. Druge struke, kao frizerska, klobučarska i krojačka nisu nikada bile u potpunosti zamijenjene industrijom i označavale su ono pravo zanatstvo odnosno obrtništvo.
U sjeni Podravke, Bilokalnika i Izvora ipak se do devedesetih godina 20.stoljeća razvilo obrtništvo koje je moglo preuzeti novu ulogu koja mu je bila namijenjena u samostalnoj Hrvatskoj.
|
|
|
|
|
